Brand New Life.
10/18/2010
Preselih se. I preživeh.
Mogu reći da mi je prilično okej tu. Jeste život potpuno drugačiji od onog koji sam živela, ali je dobar. To jest, bio je dobar.
Našla sam fenomenalan stan sa super cimerima za manje od nedelju dana. Uselila sam se. Stavila stvari koje sobu čine domom. Kupila cvet. Neki nameštaj. Sve je išlo po planu. Posle 3 dana, bilo je potrebno otići u kupovinu za stan. Hrana, sredstva za čišćenje i tako to. Ne zaboraviti ništa. Ne volim taj deo. Biti samostalan, kul. Ipak, ponekad je toliko lakše živeti sa roditeljima, stvarno.
I ništa, uzela spisak i krenla u nabavku, mnogo stvari, mnogo novca, postala sam svesna koliko košta življenje. Ništa nisam zaboravila, totalno cool. I onda, pranje veša. Nikada to nisam sama radila. Da se razumemo, nikada nisam bila razmaženo derište koje je bacilo prljav veš u korpu i dobilo čist, ispeglan veš, već sam to radila u delovima. Jednom razvrstavala, jednom prostirala, jednom peglala. A sada, sve sama. I to sam savladala.
Pravljenje ručka. Takodje. Sposobna sam voditi samostalni život izgleda.
To je kao deo sa življenjem. Onda je tu deo sa fakultetom.
Za sada je odlično. Medicina mi se čini kao pravi izbor. Klinični centar, laboratorije, mikroskopi. Ljubav. Kolege, tako tako. Velika većina populacije su devojke, sa kojima imam neki problem, ili ga one imaju sa mnom, jer nekako, ne mogu postati drugarica sa nekom od njih, ali nekako preživljavam.
Social life. Upoznala sam dosta divnih ljudi. Družim se. Izlazim. Imam cimere. Lepo se slažem sa njima, ponekad jedemo zajedno, sa jednim cimerom odlazim na bazen, jednom rečju, sjajno. Noćni život. Preintenzivan možda za mene. Ko god da priča kako Ljubljana nema noćni život, oh, itekako ga ima. Neki tvrde da je to sada samo zbog početka faksa, ali meni se nekako čini da Metelkova ne spava nikada.
Uglavnom, sve je počelo sjajno. Stalno sam jurila negde, rešavala nešto, sredjivala, uredjivala i nije mi falio dom. Onda su se počele dešavati stvari po Srbiji u vezi sa kojima sam imala maksimalno mixed feelings. Demoliranje BG-a, pa onda Genove. Bilo kako bilo, osećala sam nešto.
Ipak, i dalje sam bila kul. Devojka koja počinje novi uber kul život u novom gradu. Kao iz filma. Druži se, izlazi, ide na faks, muva sa lepim dečacima, bavi sportom sa (lepim) cimerom.
Prošli petak me je dokrajčio. Dok sam čekala dečka sa kojim sam išla na date, pored mene je prošao čovek koji je šetao jazavičara. Moj deda, kojeg volim neizmerno puno puno ima jazavičare, koje isto toliko volim. U tom trenutku bih dala sve sve da budem kod kuće, da Miško, Mia, Ava i Bucka skaču po meni, dok sa ja uvijam po podu, jer je njih previše i previše skaču po meni pa ne mogu da se izmaknem, dok se moj deda smeje i gleda na sve to a baka vadi sveže kifle iz rerne. Srećom pa je dečko došao prilično brzo, imala sam sa kime da pričam, koga da zagrlim i tako dalje, bilo je lepo, ali i dalje sam htela biti doma. Sa mojima. Kasnije te večeri sam otišla u Metelkovu, sa cimerima, i ugledala Jelen pivo u ruci devojke pored mene.
Naravno, morala sam saznati gde ga je nabavila, i saznala da ga je kupila u tom kafiću. Mojoj sreći stvarno nije bilo kraja. Htela sam izljubiti barmena, sve oko sebe, plakati od sreće što imam Jelen pivo. Just for the record, puno je bolje od Laškog ili Uniona.
To nije bilo sve te večeri. Dok smo išli od Metelkove do Roga, napravili smo pauzu u nekom parku. Tamo se desilo skoro nemoguće. U 3 noću, devojka je šetala psa. Baseta. Baset je za mene simbol mog detinjstva, kuće, ljubavi, osećaja doma. 15 minuta sam se igrala sa Maxom, hvala njegovoj vlasnici, koja mi je to dozvolila i razumela moju potrebu za time, to neću zaboraviti.
sledeći dan sam skontala da sam zaradila prehladu od intenzivnosti mog noćnog života. A svi cimeri i drugari otišli svojim kućama za vikend. To je loše u Ljubljani, za vikend su svi kući i grad je prazan. Želela sam moju mamu, da mi skuva čaj i supu, donese toplomer, lekove, uteši me, kritikuje da se nisam dobro obukla i da sam zato prehladjena a ja sam bila sama. Niko mi nije ništa prigovarao, niko čaj kuvao, sve sama.
Ako sam mislila da samostalnost sucks što se tiče kuvanja i pranja veša, povlačim reč. To je super. Kuvanje čaja dok si bolestan, e to je tužno.
I tako uglavnom. Danas su se cimeri vratili, kuvali su mi čaj, ali to nije mamin čaj.
Želim mamin čaj.
0 Comments Add your own
Leave a Reply