Changes are good, aren't they?
09/24/2010
Imam knedlu u grlu. Ne mogu da gutam. Gušim se. I onda pojedem nešto slatko i kao bolje mi je. A za 15 minuta, ponovo isto. Ponovo krenem da stavljam stvari na svoj spisak, i ponovo mi je loše. Najgore je što imam neki osećaj da me niko ne razume, iako znam da ima ljudi koji me razumeju.
Stvar je u tome, što se selim. Prvi put, sa 18 godina, selim se. Sama. Odlazim na fakultet, u Ljubljanu. Nije to tako daleko, 5 sati vožnje i voila, ali ipak, to nije Srbija. Nisam patriota neki, stvarno nisam, ali da volim ovu državu, volim je. Nisam čak ni Srpkinja, ali ovde sam odrasla, ovde je moj dom, ovde je moja porodica, moji psi, moji prijatelji, moje dvorište. Sada ću ovamo dolaziti na vikende, i par nedelja preko raspusta.
Koliko vremena treba da se osećaš kao kod kuće negde? Da stvoriš svoj dom? Da osetiš toplinu tog doma? Da li je uopšte moguće imati dva doma? Želim imati svoj dom Tamo, ali ne želim izgubiti ovaj ovde. Volim svoje doma, sigurnost koje doma pruža, toplinu i sve. Nisam sigurna da li ću uspeti stvoriti takvo doma i u Ĺjubljani.
Znam da je dobro što idem. Znam, da je tamo bolji fakultet, znam da imam bolje mogućnosti za sve. Ali i dalje boli. Boli, što ostavljam svoju sobu, svoj zid, svoj krevet. Boli što moram da pakujem svoj život i idem sa koferima negde. Jednostavno boli. Ne samo mene. Boli i ljude oko mene. Svaki dan, svaki sat mi neko kaže koliko će mu/joj nedostajati moj smeh, moja pojava, moje reči. Svaki sekund pomislim koliko će meni nedostajati smeh mojih prijatelja. Da, imamo skajp, gledaćemo se, čuti, ali to nije to. Šta kada nekome bude trebao zagrljaj? Šta kada bude meni trebalo da me neko smiri? A to ne mogu svi. Koliko vremena će mi trebati da steknem prijatelje?
I opet, znam da ću ih steći, i da će mi kroz par meseci biti super, znam.
Zašto onda još uvek boli?
Jedem 5. turski bonbon-kolač u toku kucanja ovog teksta.
Uzimam spisak, i pribeležavam:
starbaks termoska za kafu
love you šolja
Dolly i Iva
cveće.
6.bonbon-kolač.
1 Comments Add your own
1. stepskivuk | 09/24,2010
I kad si se rodila,bolelo je.
Ipak,usla si u jedan novi svet.
Niko ne kaze da je bolji,ali celim svojim bicem veruj da samo od tebe zavisi koliko ces osmeha napraviti na ovom svetu.
Bojimo se promena,uvek.
Ali neka te svetom nosi misao da je zivot jedna prelepa prilika i da ti puno radosti nosi.
Idi sa mirom,odgovori osmehom na sve izazove...i zivi!
I ne zaboravi odakle si krenula.
pozdrav.
Leave a Reply